Nada je moj oslonac i putokaz do konačnoga cilja i uspjeha.

Majka sam.

Ne odustajem! Moj imperativ. Odustajanjem bih poklekla i ne bih se oporavila do kraja života. Milujući uplakano lice sina Arvina “sabirala” sam svoje mogućnosti. Moj sin Arvin je moja snaga, moj oslonac i nada da ću uspjeti u zacrtanome cilju. Moj cilj je bio pomoći svom Arvinu da se oporavi i ozdravi. Ja to znam. Ja poznajem put uspjeha.

Majčinska ljubav nadmašuje sve prepreke. Odustajanje bi nas odvelo na put neizvjesnosti i u tešku situaciju iz koje ne bismo uspjeli pronaći izlaz. Željela sam postići harmoniju sretne familije.

Zacrtala sam put kojim sam morala preći s Arvinom, suočavajući se s mnogobrojnim poteškoćama, svjesno i ne osvrćući se. Često sam sebi brisala suze, sakrivajući od porodice i okoline nepodnošljive trenutke u kojima sam se nalazila.

Tišinama, borbom, samoćom i ljubavlju prema preslatkom dječaku došla sam do konačnoga cilja i zdravlja svog sina Arvina.

Gledajući istini u oči, ponekad zatečena, činilo mi se da u pojedinim trenucima nije bilo izlaza, ali nisam gubila nadu i nisam odustajala. Nema gledanja unazad. Ispred nas vrijeme obilježeno velikom borbom i uspjehom i ljubavlju prema mom sinu Arvinu. Kroz vrijeme nisam sputavala pozitivan stav, pokušavajući ostati isuviše jaka, do ostva­renja konačnoga cilja.

Osnova za uspješnu budućnost je zacrtani cilj, koji je vodič do konačnog rješenja. Ponekad premorena, usporena od tuge, sabirala sam se za nove poduhvate.

Bila sam svjesna da su ispred mene uporan rad, trud i velika odricanja. Moj životni moto bio je pomoći dječaku u naručju, koji je cvilio za svojom slobodom, želeći trčkarati po prekrasnim raskošnim parkovima s ostalom djecom. Radovali smo se zajedno, pazila sam na njega, skretala mu pažnju da se što manje izlaže uticaju prašine.

Majka sam.

Ljubav majke je neograničena. Ljubav majke je spremna uhvatiti se u koštac s brojnim životnim udarcima, ne osvrćući sa na teškoće i posljedice. Mom sinu  je bila neopho­dna pomoć. Arvin i ja smo bili bespomoćni. Mnoge neprespavane noći, uplakano lice nježnoga dječaka i ogrebotine po tijelu ostavljali su bolan trag na mojoj duši, postav­ljali su mnoga pitanja, tada bez odgovora. Rane od ogrebotina su krvavim tragovima ostavljale neizbrisiv trag na mojoj duši.

Posmatrajući Arvinove okice dok je trčkarao s ostalom djecom u dječjem obdaništu, parku i u porodičnom domu, pitala sam se, u kojem pravcu krenuti da bih stigla do konačnoga cilja?

Često i sama uplakana, u naručju sam ljuljuškala uplakanog, preslatkog dječaka, koji je vapio za mirnim i udobnim snom, smišljajući na koji način izaći iz mnogobrojnih poteškoća, koje su bile moja svakodnevica. Noćima bez sna, ljuljuškala sam Arvina u naručju, zaustavljajući plač i nemiran san tom nježnom biću… Treperila sam nad sinom, drhtajima duše, skupljajući snagu za nastupajući dan, samo da ne pokleknem.

Odustajanjem bih izdala i oboljelu djecu cijelog svijeta i njihove majke.  Okolnosti u kojima sam se pokušavala organizovati, vremenom su postale haotične, tako da sam i sama nalazila rješenja. Nisam se u svemu snalazila. Spoticala sam se na putu neizvjesnosti gledajući uplakanog sina u naručju.

Pokušavajući ublažiti “tišinu duše”, koja je harala mojom dušom i neočekivanog životnog puta suočavala sam se s bolešću za koju tada nisam uspjevala pronaći rješenje.

Zastalo je i moje vrijeme u tišinama moje duše, s kojima sam se “pokrivala” od hla­dnoće nastupajućeg vremena. Tražila sam oslonac i pomoć u mnogobrojnim susretima s doktorima u raskošnim ordinacijama.

Neizvjesnost i budućnost mi nije mnogo obećavala. Trebalo je pronaći put do konačnoga rješenja problema iz kojeg, tada, za mene nije bilo izlaza. Svakodnevno sam se suočavala s problematičnim i veoma teškim okolnostima, “pokrivajući” se smirenošću. Smirenost me hrabrila, dajući smisao mojoj borbi do konačnoga cilja, u talogu neizvjesnosti. Često sam sanjala Arvinove razdragane rukice, kako trčkara u društvu vršnjaka, veselog lica. Buđenje je donosilo strah od pomisli da neću ostvariti jedinu životnu želju, radovati se Arvinovom mirnom snu, strahujući svakodnevno od nepromijenjenog zdravstvenog stanja. Strah je unosio nemir, s kojim sam se potpuno sama borila, tješeći se da je i ovo životno previranje prolazno. Nedostajalo je snage, ali volja je nadjačala i postala moj prioritet prema Arvinovoj bolesti.

U jednom trenutku sam dobila osjećaj da smo moj sin Arvin i ja sami na svijetu, svijetu koji nam nije obećavao puno.

Iako nisam znala kako će izgledati u konačnici, oslonila sam se na svoj instikt i zauzela stav da nema odustajanja. Odustajanje bi značilo kraj za mene i kraj za moju porodicu.

Nedužno dijete u mom naručju posmatralo je razdraganim okicama svijet oko sebe. Činjenica da je Arvinov dječji svijet satkan od posjeta doktorima, davala mi je snage da moram naprijed, pokušavajući iznova pronaći izlaz iz bolnih situacija.

Odustajanje nije dolazilo u obzir jer bi bilo ravno izdaji nemoćne djece cijelog svijeta. Bila sam uvjerena da ću pronaći izlaz.

Oslanjajući se na lične stavove i znanje, vremenom sam, u saglasnosti s doktorima, odlučila da Arvinovo liječenje nastavim prirodnim putem.

U svim životnim previranjima, Arvin je uvijek bio u prvom planu. Brojna lična odricanja moje svakodnevice, bila su usmjerena samo na Arvinov oporavak.

Često sam, u tišinama duše, sama sebi ponavljala da ću sinu obezbijediti ljepši i kvalitetniji život.

Napuštajući ordinacije poznatih doktora, ostala sam uskraćena za jednu malu nit objašnjenja. Splet okolnosti je ukazivao da izlaz postoji, ali je, pored mnogobrojnih teških trenutaka, trebalo pronaći put.

Odlučna, krenula sam na trnoviti put ka uspjehu i svom cilju.